Tko prelazi prag

Jer evo što ne znaš dok stojiš tako, na pragu sobe u koju se bojiš ući, na rubu razgovora koji trebaš započeti, pred vratima liječnika ili pred licem koje ti okreće leđa: kad tijelo da svoj znak, kad ti se utroba stisne, kad ti glas otkaže, kad se ramena sama podignu u činu obrane; je li to tvoja volja koja je konačno ušla u tijelo, ili je tijelo odlučilo prvo, a ti si tek naknadno tome dao ime „moja odluka”? Stojiš na granici i osjećaš da prelaziš. Ali tko prelazi? Ti, ili to?

Dva svjedoka

Ovo pitanje ima dva svjedoka, i oni nisu u slozi.

Drugi svjedok kaže: nisi ti ništa izveo.

Dakle: Hall ti daje čin. Porges ti daje refleks. Jedan kaže da si ušao u smrt neznanja svojom rukom; drugi da te dorzalni vagus srušio i da si tu ruku izmislio poslije.

Oklada?

A sada, vrijeme je za okladu. Mislim da Hall i Porges opisuju isti trenutak s dvije strane gledišta. Inicijacijska smrt i vagalna imobilizacija nisu dvije pojave koje slučajno nalikuju, to su dva imena za istu tjelesnu provjeru na samoj ivici. Ono što drevne škole zovu simuliranim prolaskom kroz smrt fiziološki je dorzalno zamrzavanje: gašenje, obustava, kolaps u nepomičnost. Zato inicijacija i „funkcionira”, jer aktivira upravo onaj reptilski krug koji tijelo drži za posljednju granicu, i onda te iz njega izvlači natrag u sigurnost pametnog vagusa. Obred je koreografija autonomnog okreta. Škola je znala tehniku prije nego što je itko znao anatomiju, i nazvala je drugim rođenjem jer je to bilo jedino ime koje je preživjeli mogao ponijeti kući.

Evo situacije: možda griješim upravo u onom mjestu gdje mi je najzgodnije, možda inicijant nije birao ništa, možda ga je dorzalni vagus srušio kao i tebe na kvaki, a cijela „svjesna inicijacija” je retrospektivna priča koju je tijelo ispričalo da bi kolaps zvučao kao pobjeda.

Ali to ne razgrađuje okladu, nego je zaoštrava. Jer i Hall i Porges ostavljaju istu rupu: nitko od preživjelih tu granicu ne može posvjedočiti iznutra. Onaj koji se vratio iz eleuzinske noći i onaj koji se vratio iz zamrzavanja donose isti izvještaj — bio sam mrtav, sad sam nov — i nijedan ne zna je li ono što se dogodilo bio obred njegove volje ili blokada koju je jezik naknadno obredio. Membrana između svjetova, kaže Hall drugdje, u ponoć postaje propusna. Ne kaže tko je prelazi. I da li je to i bitno?

Sljedeći put kad osjetiš da si na tom pragu, a osjetit ćeš ga vjerovatno vrlo skoro, na nekom pragu koji nisi ni prepoznao kao prag, pokušaj uhvatiti sekvencu. Ne da je zaustaviš, već da uočiš redoslijed. Je li prvo došla odluka pa tijelo, ili tijelo pa priča o odluci? Pazi na to koliko brzo se javi riječ „ja”. Pazi hoćeš li je uspjeti uhvatiti prije nego što tijelo završi svoj okret.

I ako je ne uhvatiš, ako uvijek stigne prekasno, uvijek već umotana u „moje” — postavi si samo ovo pitanje: onaj koji tako promatra kako tijelo prelazi prag, je li on i sam s ove strane, ili je već negdje prešao?